Povratak junaka većeg od života

S odmakom od gotovo pola stoljeća, koliko je prošlo od proljeća te 1977. godine, nemoguće je i naslutiti koliku je popularnost serija Sandokan izazvala pri svom premijernom prikazivanju. Ne samo među nama djecom, uz napomenu da je autor ovog teksta tada tek bio krenuo u osnovnu školu, koji smo bili savršena ciljna publika tog i za današnje standarde prilično raskošno produciranog projekta, nego i među odraslima. Kako je netko duhovito primijetio, tada su rijetki znali za ime još nekog političara osim (doživotnog) predsjednika i možda premijera, ali su baš svi znali za naočitog malezijskog pobunjenika i njegovu srceparajuću romansu s lady Marian­nom Guillonk. Serija koja je realizirana u koprodukciji Italije, Francuske, tadašnje Zapadne Njemačke i Velike Britanije polučila je ogroman uspjeh ne samo diljem Europe, nego i SAD-a i ostatka svijeta. Storija koja se temeljila ponajviše na romanu Tigrovi Mompracema talijanskog pisca Emilija Salgarija, najznačajnijeg predstavnika pustolovno-zabavnog žanra u matičnoj mu književnosti, kao i na još nekoliko proznih djela iz njegova Malezijskog ciklusa, sadržavala je baš sve što propisuju recepti za „kuhanje“ idealnog televizijskog proizvoda.

Sandokan iz 1977. bio je „plemeniti divljak“, u interpretaciji besprijekorno odabranog indijskog glumca Kabira Bedija

Već se sada može ustvrditi da novi Sandokan, u kojemu glavnu ulogu tumači Can Yaman, neće ponoviti uspjeh izvornika

Sandokan je bio „plemeniti divljak“, u interpretaciji besprijekorno odabranog indijskog glumca Kabira Bedija, junak dijelom animalne prirode, izuzetno prodorna pogleda koji je dodatno naglašavalo tamno sjenilo oko očiju i naočitosti magnetske snage pred kojom zacijelo nitko nije mogao ostati ravnodušan, pogotovo ne gledateljice koje su seriju pratile s podjednakom pozornošću kao i njihovi muževi i djeca. Zvuči nevjerojatno, ali miniserija od svega šest epizoda, kojoj je godinu kasnije pridodan TV-film Tigar je živ u trajanju od 130 minuta, a 1996. četverodijelna također miniserija Sandokanov povratak, te još dvije godine kasnije serija Sandokanov sin od tri epizode, polučila je takav uspjeh da je portret Malezijskog Tigra krasio naslovnice valjda svih magazina koji su imalo držali do sebe. Naravno da je i potpisani kritičar skupljao Paninijev album sa samoljepivim sličicama u kojem je sažeto iznijeta priča, zapravo legenda o Sandokanu, kao i da su mu roditelji kupili atraktivno ilustriranu knjigu Sandokan, u izdanju Nakladnog zavoda Globus. Dakako, singlica s antologijskom pjesmom i glazbom iz serije vrtjela se dok se nije posve izlizala, iz novina i magazina izrezivale su se fotografije Sandokana i kadrova iz serije, a pročitala se i strip adaptacija Salgarijeva djela, koju je tada objavila jedna srbijanska novinska kuća. Spomenutu glazbu, koja vašem kritičaru već u prvim taktovima i danas tjera žmarce niz kralježnicu, napisali su i skladali Guido i Maurizio De Angelis, plodan i uigran duo koji je među ostalim surađivao i na filmovima Buda Spencera i Terencea Hilla te na velikom broju špageti vesterna i naglašeno eksploatacijskih projekata često dvojbene kakvoće. Sve to stvorilo je eksplozivni amalgam koji se znatiželjnom sedmogodišnjaku praktički bez ikakvog gledateljskog iskustva duboko urezao u sjećanje, koji mu je u dobroj mjeri obilježio djetinjstvo, otprilike podjednako kao i stripovi o Zagoru i Komandantu Marku te serije Crna strijela i Janošik, i koji se prometnuo u trajno žareći popkulturni fenomen koji današnje gledatelje srednje dobi opet čvrsto vezuje uz male ekrane.

Jer, i nakon toliko desetljeća, serija Sandokan praktički nimalo nije izgubila na atraktivnosti i zabavnosti. Sve je i dalje tu: egzotične lokacije s džunkama i tigrovima, i za današnje pojmove dovoljno atraktivne i uzbudljive akcijske scene, privlačne glumice predvođene s Carole André, ponešto humora za koji je ponajviše zadužen sidekick Yáñez de Gomera u tumačenju Phillippea Leroya, inače pouzdanog karakternog glumca kojega znamo i iz remek-djela Rupa Jacquesa Beckera, iz Noćnog portira Liliane Cavani i Nikite Luca Bessona, sjajan negativac pukovnik Brook, kojega je maestralno utjelovio vrsni talijanski karakterni glumac Adolfo Celi, član glumačkih postava Buñuelova Fantoma slobode i Expressa pukovnika Ryana Marka Robsona, te dijabolični Rodrigo Borgia u izvrsnoj TV-seriji Borgije s početka 80-ih, kao i sigurna režija Sergija Sollime, profesionalca zaslužnog za velike komercijalne uspjehe srednje struje talijanskog filma i televizije. Zanimljivo da su i Adolfo Celi i Kabir Bedi glumili negativce u serijalu o Jamesu Bondu: Celi Emilija Larga u Operaciji grom iz 1965. a Bedi Gobindu u hitu Octopussy iz 1983. godine. Bio je to još jedan pokušaj da se karizma i možda ne prevelik, ali svakako nezanemariv histrionski potencijal indijskog glumca eksploatiraju i na međunarodnoj sceni, pa i u Hollywoodu.

Tu pokušaja svakako nije nedostajalo. Nastupio je Bedi i u filmu i TV-seriji Bagdadski lopov, u promašenoj međunarodnoj produkciji Ashanti redatelja Richarda Fleischera, u glasovitoj sapunici Dinastija, serijama Napisala je ubojstvo i Magnum, da bi se naposljetku, nakon nezasluženo podcijenjene ratne drame The Beast of War Kevina Reynoldsa, vratio u Indiju. Ipak, da Sandokan nije bio slučajnost dokazao je glavnim ulogama u žanrovski srodnoj seriji Crni gusar, u kojem je animalna snaga njegova osvetom vođenog lika ponovo došla do izražaja, i u spomenutom Bagdadskom lopovu. To su ipak bili zapleti i konteksti u kojima se najbolje snalazio.

Prema nekim izvorima, Sandokan je najpopularnija serija u povijesti europske televizije, i već se sada može sa sigurnošću ustvrditi da njezin prepravak koji će biti objavljen ovih dana neće ponoviti takav uspjeh. Jasno je to već na temelju foršpana, koji je pretjerano ušminkan i garniran CGI efektima. A jedan od razloga popularnosti izvorne serije bili su upravo praktični efekti, koji su svemu davali dodatni šarm. Uživajte, dakle, u Sandokanovim pustolovinama, bez obzira na to jeste li, i koliki ste, nostalgičar.